Proslava 600.obljeinice prvog spomena
doseljenja davniii predaka karaševskiii hrvata
u banat i karaševsku dolinu u rumunjskoj

mmm U „PROTOCOLU PROVINCIAE BULGARIAE ET VALACHIAE“ na stranici 247 stoji zapisano, da su oko 1393 godine za vrijeme vladanja ugarskog kralja Sigismunda, pocelo naseljavanje naših davnih predaka sa teritorija, koja su lurci poceli osvajati. Ti doseljenici su se poceli smeštati na prostorima ugarskog kraljevstva un Banatu oko: „Lipove, Rekaša, Lugoža, Karansebeša i drugih mjesta, „ZAJEDNO SA OCIMA FRANJEVCIMA“. Isti izvor tvrdi da su to franjevci, koji su na poziv ugarskoga kralja Ljudevita došli iz Bosne, osobito na osvojena podrucja Bugarske, koja podrucja je zauzeo isti kralj. Franjevci su poslani od Fra. Pelegrina, bosanskog biskupa a vršili su misionarsku službu, kako u Bosni, tako i u Bugarskoj, obracajuci ljude k Isusu Kristu i Njegovoj Crkvi, osobito one koje je zavelo krivovjerje koje se zvalo bogumilstvo – patarenstvo. Kralj je ove doseljenike smijestio u svoja pogranicna poducja, da budu štit pred nadirucim turskim okupatorom.
mmmU kasnijim zapisima, ali i u živoj narodnoj svijesti, ostaje zapisan i drugi datum i to godine 1434 – 1443, kada su pod vodstvom istih franjevaca dolazile skupine „iz turske Bosne“, te se navode mjesta iz kojih su mogli doci njihovi davni predi, a iz kojih se lako može izvesti Krašovani, pa se tako spominajaju „varoši Kruševac, Kraševci, Kruševo, Lruševljani ili Krašovani“ naglasujuci da su oni svoje ime donijeli, a da ono ne dolazi od turske rijeci „karaš“ što znaci voda, kako su to neki tvrdili. Zanimljivo je da ne spominju jedino mjesto u Bosni, iz kojega bi se dalo izvesti ovaj naziv, a to je Kreševo, staro bosansko mjesto poznato upravo po starom, jednom od najstarijih bosanskih samostastane, ali se pri tom stalno istice lalo su Laraševci – „Bošnjaci“.
mmmPrvi spomenuti izvor spominje da su se ti dopseljenici, osobito nakon Mohacke bitke 1526 godine, raselili i po sjevernijim ugarskim prostorima, a neki su se povukli „ad horrida et aspera loca Carasoviensia“. Zato kronicar istinskim franjevackim srcem piše: „Neka se nitko ne cudi njihovoj tvrdoj naravi... živjeli su po šumama, pa su šumske obicaje poprimili...“ Ovi siromasi, koji su živeli u Lipovi (Marija Radna) Rekašu, Lugožu, Karaševu i drugim mjestima, naši patri su se brinuli za njihov rast u katolickoj vjeri, branili i cuvali od hereza, sve do 1600 godine, kada je gospoda Barbara iz Lugoža dala neka dobra ocima Družbe Isusove, da se bore protiv Rakocijevih kalvina koji su se poceli širiti u Lugožu i Karansebešu. „Zatim navodi poimence sva karaševska sela: Karaševo, Ravnik, Vodnik, Lupak, Klokotic, Kalina, Nermid i Jabalce i istice da se „obicaji Krašovana u mnogome razlikuju od vlaških. „Kad govori o njihovom jeziku, jasno kaže: „Njihov ilirski materinjski jezik u mnogomu se razlikuje od redovitog ilirskog jezika“ „ab ordinaria lingua ilyrica“ (Historia par. Ecclesiae Rafnicensis“ str.14).
mmmU poglavlju ''Catalogus administratorum parochiae Karasovensis'', nakon što je još jedom nagalsio velike zasluge Franjevaca, kako onih iz provincije ''Bosne srebrne'', tako i onih iz bugarske kustodije, koji su Krašovane u Banat doveli i kroy vjekove im djelili sakramente i sva sreddstva spasenja, cuvajuci ih u svetoj vjeri katolickoj u poslušnosti svetoj Rimskoj crkvi pod teškim turskim ropstvom... navodi popos imena upravitelja karaševske župe, koji je sacinio fra Emerik Pavic iz Bude a prvih šesnajest je pripadalo bosanskoj provinciji, od ovih trojica, odnosno cetovroca pocivaju u samom Karaševu: fra Ante od Všegrada, fra Marko od Gradiške, fra Nikola od Duvna i fra Filip uijen u Karasevu ''ab rebelis'' kako piše kronika. Iz ove serije spomenimo još neke: fra Ivan od Maglaja, fra Serafin iz Kopilovca u Bugarskoj, fra Franjo Od Dakova...dakle gotovo sve ljudi rodeni u bosni.
mmmOd 1726 godine Karaševo postaje misijskim centrom Družbe Isusove za cijeli Banat, a medu njima se posebno istice Mihovil Lovinic, koji je nazvan i ''apostol Karaševa''. On je sagradio krasnu baroknu crkvu posvecenu Marijinu Uznešenjunananebo, u vremenu od dvije godine dana, gdje je i sam shrvan naporom apolštolske službe i gradnje crkve, umro 1728 godine i pokopan je pokraj velikoga oltara u istoj Crkvi. Mihovil Lovinic rodom je iz Boxne iz Kraljeve Sutjeske. Uz njega su do 1740 goddine djelovali i: O.Vjenceslav Veigl, O. S, jepan Mikša, O. Josip Kicatekku u O.Josip Fabijanovic. Te godine Isusovci se povlacu u Temišvar, a Karapevsku župu ponovo preuyinaju franjevci, ali sada vec provincije ''bugarsko-vlaške''. Zaninjivo, da uz imena ovih, nema mjesta njihovih rodenja nego prezimena po kojima se takoder da yaklujuciti da su dobar dio nijh hrvatskoga podrijekla na primjer: Franic, Zetic, Grozdic...
mmmDo 1745 godine oci franjevci vode karaševsku župu, da bi je 1785 godine predali prvom biskupijskom sveceniku Mihaelu Delanicu, dok su franjevci još izvijesno vrijeme ostali kapelani u župi.
mmmU to vrijeme pocinje osnivanje župa po drugim hrvatskim selima u daraševskoj dolini, Ravnik, Lupak, Klokotic.
mmmSva ova bogata prošcost za vecinu karaševskih Hrvata je gotovo nepoznata, a za hrvatsku kulturnu javnost prava nepoznanica. No ono pto je najbitnije da ta etnicka enklava još i danas, usprkos svim nedacama minuloga (prošloga) režima i odnarodivackih tendencija, veoma je živa. Sacuvali su svoj jezik, svoju nošnju, svoje obicaje, pa i svoju narodnu svijest; no u poslijednja vrijemena zahvaljujuci sredstvima priopcivanaja iz obližnjeg susjedstva, i judi su zbunjeni i ne znaju sto misliti u toj nezdravoj propagandnoj buci.
mmmZato je sada pravi trenutak izici sa ovim istinama na svijetlo dana, istražiti, prije svega domace izvore; župske kronike i arhive, koje su prilicno sacuvane. Zatim istražiti listine i zapise, koji se cuvaju u razlicitim katolickim centrima bivše Austrougarske monarhije, u arhivima Vatikana, a osobito u generalnim kurijama franjevackog i isusovackoga reda, jer su ta dva reda odigrala presudnu ulogu životu Karaševskih Hrvata. Tom cilju trebaju poslužiti i Znanstveni skup ili kokovij, kao i liturgijska svecena proslava koju želimo održati u mjesecu listopadu-oktoberu ove godine.
mmmObilježavneje ove znacjne obljetnice je naš zajednicki: crkveno-narodni dug prema tom dijelu našega narodna i Crkve u njemu.

U Lupaku na Snijženu Gospu, 5.VIII. 1993
Marijan Tjinkul - župnik